Zakon o parničnom postupku

Status

Na snazi
V
N

Aktivna Verzija

Opšte informacije

DonosilacNarodna skupština Republike Srbije

Zakon o parničnom postupku

3.

Stvarna nadležnost

Čl. 27–33
Član27
Sudovi u parničnom postupku sude u granicama svoje stvarne nadležnosti propisane zakonom.
Član28
Ako je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima propisanim u ovom zakonu merodavna vrednost predmeta spora, kao vrednost predmeta spora uzima se samo vrednost glavnog zahteva.
Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja, kao i troškovi postupka ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtev.
Član29
Ako se zahtev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrednost predmeta spora računa se po njihovom zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vreme od pet godina.
Član30
Ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahteva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, nadležnost se određuje prema zbiru vrednosti svih zahteva.
Ako zahtevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili su istaknuti protiv više tuženih, nadležnost se određuje prema vrednosti svakog pojedinog zahteva.
Član31
Ako se tužbenim zahtevom traži utvrđenje prava svojine ili drugih stvarnih prava na nepokretnostima, utvrđenje ništavosti, poništaj ili raskid ugovora, koji ima za predmet nepokretnost, vrednost predmeta spora se određuje prema tržišnoj vrednosti nepokretnosti ili njenog dela.
Ako se spor vodi o postojanju zakupnog odnosa, vrednost se računa prema jednogodišnjoj zakupnini, osim ako se radi o zakupnom odnosu zaključenom na kraće vreme.
Član32
Ako se tužbom zahteva samo davanje obezbeđenja za izvesno potraživanje ili ustanovljenje založnog prava, vrednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba da se obezbedi.
Izuzetno od ovog člana, ako predmet zaloge ima manju vrednost od potraživanja koje treba da se obezbedi, kao vrednost predmeta spora uzeće se vrednost predmeta zaloge.
Član33
Ako se tužbeni zahtev ne odnosi na novčani iznos, a tužilac u tužbi navede da pristaje da umesto ispunjenja tog zahteva primi određeni novčani iznos, kao vrednost predmeta spora uzeće se taj iznos.
U drugim slučajevima, ako se tužbeni zahtev ne odnosi na novčani iznos, merodavna je vrednost predmeta spora koju je tužilac označio u tužbi.
Ako je u slučaju iz ovog člana tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko označio vrednost predmeta spora, sud će, najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi, pre početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način da proveri tačnost označene vrednosti i utvrdi vrednost predmeta spora.